MAGAZIN

MERIMA JE MUSLIMANKA KOJA SLAVI BOŽIĆ: Otac Osman u početku nije hteo da čuje za nju, pa mu je Dušan postao najdraži ZET

  • 14 Januara, 2024
  • 0

Ljubav i jedinstvo između Merime iz Bosanske Krupe i Dušana iz Beograda je snažan simbol, kojeg bi se u današnje vrijeme trebali češće sjećati. Kako navodi Naj žena,

MERIMA JE MUSLIMANKA KOJA SLAVI BOŽIĆ: Otac Osman u početku nije hteo da čuje za nju, pa mu je Dušan postao najdraži ZET

Ljubav i jedinstvo između Merime iz Bosanske Krupe i Dušana iz Beograda je snažan simbol, kojeg bi se u današnje vrijeme trebali češće sjećati.

Kako navodi Naj žena, Merima i Dušan su proslavili tri decenije bračne sreće. Uprkos različitim nacionalnostima i verskom poreklu, oni su neustrašivo razmenjivali zavete u Beogradu usred previranja u bosanskom ratu.

Godina 1992. svjedočila je presudnoj odrednici života ili smrti za pojedince u Bosni, koja je ovisila isključivo o njihovoj vjerskoj pripadnosti ili etničkom porijeklu, konkretno da li su kršteni ili su bili pripadnici druge vjere, te da li su se izjašnjavali kao Srbi ili Muslimani.

Merima Buzimkić, porijeklom iz Bosanskog Grahova, je 1992. godine vojnim avionom putovala od kninskog ratišta do Beograda, vođena odlučnošću da pronađe svoju tetku koja živi u Batajnici.

U Beogradu sam imala zadovoljstvo da 22. oktobra 1992. godine upoznam svog sadašnjeg supruga Dušana. Naša veza je brzo napredovala i nakon samo mesec dana zabavljanja, Dušan mi je uputio poziv da prisustvujem njegovoj zabavi. Baš na tom druženju, na koje sam došla da pomognem njegovoj majci, Dušan me iznenadio iskrenom prosidbom, koju je Merima podelila sa Najboljom ženom.

Dušan i Merima su doneli odluku da se udruže, a Merima je prihvatila Dušanovu ponudu da ostane uz njega. Usred intenzivnog sukoba u Bosni, Merima je ostala neizvjesna o sudbini svojih roditelja i okolnostima s kojima su se suočavali. Rat je dostigao vrhunac, ostavljajući je u mraku o njihovom blagostanju.

Godinu dana smo živjeli zajedno bez braka, posvećujući svoje vrijeme zapošljavanju i uštedi sredstava u pripremama za naše vjenčanje. Nakon ceremonije, ubrzo smo dočekali dolazak dvoje djece u naše živote.

Zanimljiva je bila reakcija njenih roditelja kada su saznali da se udala za Srbina.

Postojale su prvobitne rezerve nekih pojedinaca u pogledu zajednice muslimanske žene i pravoslavca u kontekstu rata. Međutim, nesputani skepticizmom, ostali su nepokolebljivi u svojoj posvećenosti jedno drugom i želji da se vjenčaju. Ovog oktobra Marija i Dule će obilježiti tri decenije bračnog blaženstva.

Nakon dužeg vremena, otkrio sam zapanjujuću vijest da su moji roditelji još uvijek živi. Kao odgovor, sastavio sam iskreno pismo da ih obavestim o svom nedavnom venčanju u Beogradu Dušanu Pavloviću i naknadnom dolasku naše dvoje dece. Uprkos potencijalu njihovog neodobravanja, ostao sam nepokolebljiv u svojoj odluci, jer sam već uspostavio svoj život i prihvatio radosti osnivanja porodice.

U početku, Meriminog oca, Osmana, bilo je malo ljutnje zbog njenog braka sa Srbinom. Međutim, njihova perspektiva se brzo promenila kada su upoznali Dušana.

Kada su otkrili moj opstanak, njihova radost je bila očigledna, jer su se bojali da će i mene izgubiti. U početku je od mog oca bio nagovještaj ljutnje, ali kako se kaže, svoje meso se ne jede. Nakon tragičnog gubitka mog brata tokom rata u Bosni, ostale smo samo moje dvije sestre i ja. Dušan, koga su moji roditelji jako cenili, uvek je važio za njihovog najboljeg zeta.

U granicama svog doma, Osman, Marijin otac, posjeduje tri različite denominacije.

Moj otac se nalazi u jedinstvenoj situaciji, jer sada ima tri različite religije na svojim usnama. Jedna od mojih sestara se udala za Amerikanca i živi u New Yorku, dok se druga sestra udala za muslimana u Bosni. Što se mene tiče, ja sam udata za Dušana, koji je Srbin.

Po dolasku Merime u Beograd 1992. godine, bilo je nadaleko poznato i priznato njeno poreklo i verska pripadnost; međutim, ona potvrđuje da nikada nije iskusila nikakve pogrdne primjedbe.

Tokom svog života, nikada se nisam susreo sa neprijatnim iskustvom da me vređaju ili da dobijam neodobravajuće poglede. Osim toga, imao sam interakcije sa pojedincima koji su pretrpjeli gubitak voljenih tokom tog sukoba, ali nikada lično nisam osjetio bilo kakav oblik nelagode ili uznemirenosti.

Merima i Dušan su trenutno sa svojom porodicom okupljeni da obeleže Božić. Dok Merima obično obilježava Bajram, ona izražava svoje veliko poštovanje prema svim kršćanskim vjerskim praznicima, naglašavajući da njen lični identitet i životni izbori nisu diktirani religijom ili nacionalnošću.

Važnost nečijeg karaktera je nešto što za mene ima značaj. Nebitno je da li je neko kršten ili ne učestvuje u bogoslužju. Merima to pojašnjava i dalje spominje da je ovaj način razmišljanja usadila i svojim kćerkama.

Pitanje da li je bitno da li smo „pevani ili pevani“, bez obzira na našu orijentaciju, nacionalnost ili verska uverenja, nije bitno kada se uzme u obzir naša zajednička humanost i važnost ljubavi za sve. Nadalje, nema ničeg ljepšeg od svjedočenja čuvanja svojih, poštovanja prema drugima i prevladavanja harmonije među pojedincima.